Novo na sajtu:

 

Predlažite teme za Jutarnji program
Pet godina foruma
VIP gosti foruma
Forum: Video uputstva
Novi intervjui
Download emisija

 

Ključ - prethodne emisije:

 

Šarlatan sam - tim te lečim
29. Maj 2009.
(Pre)živeti Beograd

22. Maj 2009.
Žene su sa Venere, muškarci su iz pakla?

15. Maj 2009.
Ljubomora: vozi me, ne vozi me

08. Maj 2009.
Srbija između Latinke i Dobrice

24. April 2009.
Kupovina: šarena laža ili ambalaža

10. April 2009.
Zavere: svet strave i užasa

03. April 2009.

... Arhiva emisija

Novinare tabloida treba u večernju školu


Gradjanski list - 28.12.2007.
Novinar: Snežana Miletić

Na TV stanicama u Srbiji malo je pristojnih ljudi. Malo je dobro vaspitanih TV voditelja koji su u stanju da saslušaju gosta a da pri tom ne prosipaju sopstvenu velepamet na sve strane. A tek oni koji su ugodni a istovremeno zanimljivi domaćini već su u domenu virtuelne stvarnosti... 

Ključ za jedinicu mere pristojnosti i uljudnosti na ovdašnjim televizijama našla je Nataša Miljković, TV lice nacionalne televizije koja je početkom ovog decembra proslavila stoto izdanje svoje emisije. U njenom "Ključu" dosad je gostovalo nekoliko stotina sagovornika koji su iz raznih uglova pokušali da osvetle goruće – teške i lake – društvene teme, između ostalih i one o: razvodu, zločinu i zločinima, Kosovu, ratnim veteranima, zdravstvu u Srbiji, pedofiliji, Eurosongu...

Nataša Miljković ima tek trideset godina, a već 16 godina novinarskog iskustva. Naime, već sa 14 godina obrela se u "Studiju B", gde je vodila emisiju za mlade, a samo pet godine kasnije postala je prava TV zvezda na BK televiziji. U međuvremenu je stigla da završi Fakultet političkih nauka i da sa 26 magistrira u Rimu na temu "Politika sile u međunarodnim odnosima".

Iako zbog plave kose i decentne pojave izgleda krhko, ume da se bori za ono što želi. Prijatelji kažu da se za to izvežbala još u detinjstvu, tokom kojeg se često fajtala s dečacima. Tvrde, takođe, da nije svađalica i da je optimista, ističu da je čestita i da je to osobina koju i sama ceni kod ljudi. Ona sama kaže da živi za ljude koje voli, a voli i svoj posao, jer od njega živi. Za GL je otkrila i još ponešto o sebi...


Kako birate teme za "Ključ": sami ili imate istraživački tim? Kako se i koliko vi spremate za emisiju? Jeste li se sreli s cenzurom u pripremi neke od njih?

– Pokušavam sve da radim timski, ali nekada ne ide, pa moram "malo da budem glavna"... U timu su moja dva saradnika – Vlada i Vanja, nekada dugo radimo na emisiji, kada treba naći ljude koji ne bi rado govorili ili su teme delikatne, ali nekada postoje i lakše teme koje spremimo za pet dana... Nema cenzure, teme koje radim cenzura bi upropastila.

Šta ne tolerišete u svojoj emisiji?

– Kad neki gost, neposredno uoči emisije, reši da ne bude iskren. I kada izneveri sve stavove koje mi je prethodno danima obrazlagao. 

Za čim žalite iz vremena BK televizije? Šta mislite šta je presudilo da se na toj TV u jednom trenutku okupi impoznatan broj pristojnih TV lica, što je do tog trenutka, bar za veći deo Srbije, bilo zaista nepoznato u deceniji u kojoj smo živeli?

– Morao je neko da bude prvi. Morao je neko i Srbiji da pokaže šta je dobra televizija. Dve su stvari bile presudne: iskusni novinari, dovoljno zreli da rade mudro, inteligentno, i dovoljno moderni da prihvate nove trendove. I druga stvar, to što je rukovodstvo te televizije bilo poslednje rukovodstvo koje je želelo da proizvodi nova lica. Da traži talente, uči ih i pruža im šansu. Tačnije, da NAM pruža šansu.

Šta biste danas rekli o svom tadašnjem poslodavcu – Bogoljubu Kariću?

– Isto što i tada: ne poznajem čoveka.

Kad čovek radi, u vašem slučaju, na RTS-u, da li to znači da deli političke stavove te kuće?

– To bi bilo super. Svaka stranka na vlasti mogla bi računati na 6.000 sigurnih glasova... Kakva bi to tek jagma za javni servis bila.

Šta biste rekli kao kontratezu onim građanima koji misle da je sramotno da se pretplata plaća za program kojim dominiraju emisije tipa "48 sata – svadba"? 

– Da su to lažni moralisti koji nijednu emisiju nisu pogledali. Iz "48 sati" naučila sam dosta toga o ovom društvu, o odnosu prema roditeljima u malim sredinama, o ljubavi, o ulozi crkve, o nasilju... Ti ljudi mogu da mi kažu da im se ne sviđa emisija, to je stvar ukusa, ali reći da je to "sramota", e to je sramota.

Pratite li ovdašnje emisije koje su vam konkurencija? Koga u tom smislu cenite kod nas?

– Dugo sam hvalila svoju konkurenciju, pa mi je sada malo dosadilo. Reći ću da ih sve pažljivo pratim. 

Da li pratite iste emisije na hrvatskim kanalima? Ko vam je najzanimljivi od njih: Hloverova, Stanković, Ćeramilac, Latin, Sanja...?

– Stanković, Stanković, Stanković.

Šta ste to uradili hrvatskim kolegama Denisu Kuljišu ("Globus") i Aleksandru Stankoviću ("Nedeljom u dva", HTV), koji su očarani vama toliko da vas često pominju, na primer, u intervjuima?

– Aca je posle emisije postao moj dobar prijatelj, a Kuljiš me je pozvao da mu pomognem u nekom poslu... Moraću da ih pitam što me pominju...

Kako vam se čine hrvatski programi, posebno njihova nacionalna TV? Jesu li oni bar tri koraka ispred, ili su ipak samo "malo bolje ušminkana sestra RTS-a", kako kaže TV manijak Dragan Ilić?

– Bolji su. Nije reč samo o novcu već i o višem stepenu profesionalizma i odgovornosti, svakog segmeta... Bolji su, ali lako dostižni.

Usavršavali ste se u Italiji, gde je shvatanje TV, čini se, nekako "berluskonijevsko", dakle prilično razdragano, tako da čak i ozbiljne emisije imaju dozu opuštenosti i glamura. U kom smislu je za vas kao novinara Italija bila inspirativna i korisna?

– Bila je inspirativna, ali ne mnogo korisna. To je recept koji je teško primenljiv kod nas. Mi volimo da budemo sumorni, ozbiljni i zabrinuti. Retko se smejemo, još ređe umemo da zasmejemo druge. Ozbiljnost kao potvrda pameti – to je naš moto. Zato je u ovoj zemlji najteže naći dobrog TV komičara. 

Kao neko ko je izrastao u ozbiljnog novinara, mislite li da je važno da se krene od početka, od cena šljiva na pijaci ili "nošenja bureka"?

– Važno je. Zato što se na početku prave najveće greške posle kojih ta šljiva na pijaci može biti veća od šansi za ozbiljnu karijeru, ali, opet, to znači da treba početi vrlo rano, jer sve ima svoje. Lako je ići po pijacama sa 20 godina, ali sa 40 postoje i udobnija mesta na ovom svetu.

Ko vam je bio najdragoceniji sagovornik dosad, a ko vas je najviše namučio?

– Igor Mandić – najdragoceniji. Ali, on me je i namučio najviše jer sam imala toliku tremu od njegovog dolaska... Nedeljama sam se spremala kao za najteži ispit.

Od koga ili čega najviše zavisi da li će neki sagovornik dati svoj maksimum u nekoj emisiji? Je li to u domenu alhemije?

– Verujem da jedan gost u studiju određuje celu emisiju. Ako ima dobru energiju ili provokaciju, onda je on kao vrteška na koju se svi zakačimo i vrtimo posle toga. Naravno, na meni je da mu tu energiju izazovem, ako ne uspem – moj greh. I da, uvek znam ko je taj gost kada ga pozovem.

Smeta li vam sve više glumaca i manekena u vašoj profesiji? Svedoči li to o površnosti ili o tome da nema dovoljno školovanih a harizmatičnih TV autora?

– Lakše je napraviti TV lice od nekog ko je rođen sposoban da se igra sa sobom i drugima. Upravo to što ih ima toliko govori da televizije malo žele da se pomere od onog uštogljenog koncepta o kojem sam govorila... Pitanje je samo zašto gledaoci bolje ne prihvate moje nove kolege...

Da li biste slično učinili i vi, oteli hleb njima? Okušali ste se kao manekenka, a da li biste se usudili da stanete na daske da biste kao neko drugi izgovorili neki tekst?

– Rado bih iskušala svoje talente... To za manekenstvo bila je humanitarna revija i znam da je to od mene bilo sasvim dovoljno. Ne bih ponavljala bez veće nužde.

Koliko zapravo voditelj emisije mora imati i glumačkih sposobnosti, odnosno talenta da zanimljivo složi dramaturgiju svoje emisije i da se nje drži, a da pri tom u pravom trenutku, ukoliko je potrebno, ume i iskočiti iz nje?

– Prava mera je važna. Previše glumatanja može upropastiti sve, kao što i nedostatak smisla za improvizaciju čini celu stvar dosadnom. Svako ima svoj recept, uostalom... Pa, kako ispadne.

Kad vas je sramota što ste novinar?

– Kada vidim koliko nemam para.

Koje vrline cenite u novinarstvu, a šta vas u njemu izluđuje?

– Cenim objektivnost, radoznalost, predanost... Izluđuju me sujete, licemerje i ponekad – ja.

Imate li ideju kako bi se najbrže mogla urediti sramotno uneređena medijska scena Srbije?

– Brzopotezno – samo čarobnim štapićem. Kada bi bilo malo više vremena, prvo bih neke novinare tabloida poslala u večernju školu, da završe sve što su propustili, a ove obrazovane, mudre – na neki tečaj borilačkih veština... Da se više ne plaše.

Ako se nakratko složimo da živimo u vremenu smeća, trača, kiča i linča, šta mislite da je, u četiri poteza, druga – pozitivna strana Srbije?

– Ma, nama je super. Uvek nam je "neko drugi kriv", a to je jako udobna pozicija u današnjem svetu. Pored toga, ne treba nam ništa lepše.

Šta mislite o najezdi novosadskog novinarskog kadra na Beograd – Aleksandar Filipović, Tanja Vojtehovski, Jelena Alimpić, Vesna Sladojević, Beba Dragić... ali i Branislav Trifunović i Marko Živić (završili AU u Novom Sadu)?

– Kako ko... Neki od tih dolazaka su pojačanje za Beograd, a neki za Novi Sad... Razumete šta hoću da kažem.

Kako podnosite beogradske džet-set imperative, po kojima, da biste postojali, morate biti kojekuda viđeni?

– Nikud ne idem ili idem jako retko... Umaraju me fotografi, a još više da posle gledam svoje slike po novinama. Volim lep provod, ali to se ne uklapa u moju sliku. Kako jedan moj prijatelj kaže, "ti nisi fikus na gradskim dešavanjima".

Šta ste saznali o Srbiji na izboru za voditelja Eurosonga?

– Da je najbolja vest za jednu zemlju kada ljudi uz talenat imaju i ambiciju da ga iskoriste. I veru da će uspeti. U ovoj defetističkoj atmosferi to je tako ohrabrujuće.

Da li vam je novinarstvo ljubav "forever" ili, kao neke vaše kolege, imate ambicija i petlju da se nađete, recimo, u producentskim vodama? 

– Televizija je "forever" i tu ću, verujem, ostati, verovatno u nekom drugom poslu. Novinarstvo je, ipak, stvar srca. A ja ne želim da umrem od srčanog udara.

Tijanić nije krst, već učitelj

Da li vas još prati sintagma "Tijanićeva beba"? Je li to krst koji ste opravdali ili vam je sad već teret? Šta ste od njega naučili? Kakav je Tijanić kao poslodavac? Protivrečite li mu ikad? Smete li?

– To je najčešće pitanje u intervjuima. Najčešće optužba u kritikama. Ne oslobađam se tog "krsta" jer nije pošteno. Taj čovek me je zaposlio pre 11 godina, a posle mi davao šanse kada mi je bilo najteže u životu i ne pada mi na pamet da pričam kako moja karijera nema veze s njim. To može biti teret, ali ako sam nešto od njega naučila, to je da znam kako da nosim svoj teret i da ne dam na sebe. On traži, zapravo, da mu ljudi protivreče, inače mu je dosadno. Čini mi se da to umem, i često mi podmeću da se borim za "naša prava". Od njega smo svi dosta naučili, ne samo ja već i kolege sa BK TV, sada sa RTS-a. Njegove metode nisu baš najprijatnije za sujetu, kao ni za uši. Ali, ko izdrži – profitira.

Povratak na sekciju intervjui