Novo na sajtu:

 

Predlažite teme za Jutarnji program
Pet godina foruma
VIP gosti foruma
Forum: Video uputstva
Novi intervjui
Download emisija

 

Ključ - prethodne emisije:

 

Šarlatan sam - tim te lečim
29. Maj 2009.
(Pre)živeti Beograd

22. Maj 2009.
Žene su sa Venere, muškarci su iz pakla?

15. Maj 2009.
Ljubomora: vozi me, ne vozi me

08. Maj 2009.
Srbija između Latinke i Dobrice

24. April 2009.
Kupovina: šarena laža ili ambalaža

10. April 2009.
Zavere: svet strave i užasa

03. April 2009.

... Arhiva emisija

Rafali u kamenolomu

Prošlog ponedeljka na ovom istom mestu delimično smo se pozabavili emisijom Olivere Kovačević "Da, možda, ne" (RTS), a namera je bila da se ukaže na to da spajanje nespojivog ne može doneti u bilansu nikakvu korist sem puke zabave za perverznog TV konzumenta, odnosno satisfakcije za onog gledaoca koji mrzi jednog gosta, a voli drugog; ili obratno. U smislu gotovo ontološke nespojivosti, tada su se u studiju našli upremas Borka Pavićević i Dule Savić. U tom zabranu spajanja nespojivog Sarapin "Problem" (Studio B), neprikosnoven je, i realno samo kod njega to može da izgleda prirodno, nefrankenštajnovski, da ne kažemo baš simpatično. Kod većine drugih, ovakvo poigravanje je rizično u smislu proporcije digniteta teme i survavanja cele priče u hard tok šou, iako to nije limit ni ambicija pojedinih emisija.

Stvari su u međuvremenu eskalirale. U studiju su bila još dva gosta, kompozitor Svetislav Božić i pomoćnik ministra za kulturu Branko Dimitrijević. Da ne ponavljamo već izrečeno; da se gospođa Borka i gospodin Dule teško gde namerno mogu sresti sem u studiju. Da Dule dođe u Centar za kulturnu dekontaminaciju (da se dekontaminira) teško je očekivati, kao što bi verovatno teško bilo očekivati i Borku da dođe na SOS kanal povodom nekog jubileja od one golčine koju je Dule zabio Arsenalu na "Hajberiju". Tek je ne bismo videli tamo gde su masovniji Savićevi idejni istomišljenici. Profitirala je, naravno, Olivera (gledalo se, prepričava se). Stradala je tema - valjda odnos prema nacionalnoj kulturi. Napisali smo i da je prisutni kompozitor prozborio koju o genima, harmoniji i akustici. Dalo se lako zaključiti da je gospodin "u paru" sa Savićem. Da "drži tu stranu". U emisiji je emitovan i prilog o Jasenovcu, tačnije o tamošnjoj "instalaciji". Deo (nemali), reakcija povodom onoga što je izrekao Dimitrijević, prerastao je u histeričnu hajku na ovog čoveka. Moramo priznati da je u postkontekstu i naša opaska da je pomoćnik ministra možda mogao biti upoznat sa postavkom u Jasenovcu zazvučala kao orkestrirana. Red je da sad budemo opširniji od te opaske: Dimitrijević je možda i odstupio od nekih dogmi i stereotipa državne politike, što ne znači da se zbog toga hrabro nije približio zdravom razumu (realnosti), iskoračivši iz birokratske predvidljivosti nekih drugih državnih činovnika. Da ne pominjemo koliko je tek odstupio od dogmi i fatamorgana nekih bivših "državnih politika", ili parapolitika i parakultura. A, to je već dovoljan patriotski čin. I još je rekao da je Borka patriota. Čime je on, logično, još dodatnije postao "izdajnik". Pa se traži i njegovo javno smenjivanje. Gotovo instiktivno, zapenušano. Činjenica da se ljudi na ovaj način i dalje žigošu i medijski linčuju (u reakcijama), bar pokazuje šta sve još čuči u javnoj sferi i šta se sve za ove godine nataložilo u arhetip standard. I svaki čas može da pokulja. I pitanje je da li tanušna glazura "demokratske vlasti" to može da predupredi.

I kad smo već kod toga, nije zgoreg da podsetimo na "etimologiju" ovog pojma "modernijeg izdajnika". Da ne idemo čak do Mile Štule i njenih elaboracija o tom pitanju iz onih vremena, jer nam se po njenom nedavnom, relaksiranom, nastupu na TV Košavi (Marko Janković šou), učinilo da ona nikoga ovde, pred one prve izbore, i nije medijski trovala. Još je, izgleda, zaboga i bila u pravu. Dovoljno je da stanemo na izbornoj krađi 1996-97. Tada je Milošević još bio faktor mira i stabilnosti. Sećamo se kako smo noću slušali Glas Amerike i Slobodnu Evropu da čujemo hoće li oni bar reći da su izbori pokradeni. I ako se sećate nisu to dugo rekli. Pa su se, onda, na demonstracijama pojavile i zastave zapadnih zemalja, ne da bi se izdavala zemlja, već da se te zemlje podsete da u Srbiji treba da se poštuje i ono što se kod njih poštuje. I dobro smo se načekali da se sa fraza o poštovanju procedure (podrška Miloševiću), pređe na govor o krađi izbora. "Bastilja" nije propustila tu medijsku šansu. I ostade "izdajnik", što se posle samo konceptualno nadogradilo. Dok traje stari "diskurs", i uprkos Kosovistanu i svem naknadnom licemerju Zapada, ovo je pretpolitičko i jadno društvo.

I taman kad smo pomislili da je sve izgubljeno, desio se još jedan "Ključ" (RTS). Nataša Miljković je izabrala "bombonica" temu - "Srbija između Latinke i Dobrice". U "Ključu" nije bilo nikog iz državne administracije. Gde su kod Olivere bili fudbaler i kompozitor, ovde su "u paru" bili Slobodan Antonić (ključna reč - presedan), i Dragomir Anđelković (ključna reč - sloboda, tačnije treba govoriti o govoru mržnje, ali ga ne treba zloupotrebljavati). Oba pod brendom NSPM. Upremas njih bila je Biljana Kovačević Vučo (ključna reč - za ljudska prava), dok je Dragoljub Žarković (ključna reč - dobrota), bio najbliži istini (govorio je o eklatantnom primeru kako društvo počiva na stereotipima), ali na dovoljnoj distanci da se "ne upari" sa BKV. Sve ključne reči tiču se "Vremena zmija" Dobrice Ćosića, krivične prijave Komiteta za ljudska prava, da tu ima nečega rasističkog (Albanci su u pitanju), te javne debate o tom pitanju. I da vidiš čuda; neka vrsta "dijaloga" se zapatila. Čak nam se čini da im i nije bilo baš toliko neprijatno. A, nije bilo ni nezabavno. Možda je tajna u Žarkoviću koji ume da amortizuje stvari, ali do mere da ne ugrozi šou i da ne ostane dvosmislen. Nadajmo se jednom i nekoj emisiji sa temom zašto je Ćosić u ovoj zemlji popularniji od Pekića. Jer da je obrnuto, možda bi sve bilo lakše.

U odličnom filmu "Šejtanov ratnik", videli smo kako izgleda Petar Božović kao Obi Van Kenobi. Ali, videli smo i Boru Đorđevića (u ulozi taksiste) i Teofila Pančića (u ulozi čuvara Hada - ulaz u rokoteku KST). Možete ih zamisliti u "Da, možda, ne"? Ovde su, odvojeno, nekako funkcionisali. Valjda su bili obavešteni da glume kao naturščici u istom filmu? Teško je baš uvek biti nespojiv. Zalomi se ponekad. Mala je Srbija.

Zoran Panović
Danas, 04. maj 2009.

Povratak na sekciju odjeci